GRAD KUTINA, Hrvatska © Grad Kutina
Menu

Kulturni razvoj grada

O kulturnoj vrijednosti Kutine svjedoči na poseban način i danas ne samo očuvana, već temeljito obnovljena crkva Svete Marije Snježne iz 1767. godine. Crkva je građena zaslugom grofa K. Erdodyja i njegove žene rođene Kohary. Jedno je od najljepših baroknih zdanja u Hrvatskoj. Okružena je cintorom, a unutrašnjost ispunjena štukaturama, kipovima i slikama, s dominantnim glavnim oltarom. Posebnu vrijednost imaju i freske koje je dovršio Ivan Gonner 1779.

Muzej Moslavine u Kutini osnovan je 1960. godine kao regionalna muzejska ustanova moslavačkih općina Čazme, Garešnice, Ivanić-Grada i Kutine. Smješten je u bivšem Erdodyjevom ljetnom dvorcu, sagrađenom u 18. stoljeću, a nadograđenom krajem 19. stoljeća.

Muzej Moslavine prikuplja i čuva predmete iz dalje i bliže prošlosti Moslavine. U muzeju postoji, povijesni arhiv, arheološka i etnografska zbirka. Godine 1971. počinje djelovati galerija koja organizira izložbe slika i skulptura.

Pučko otvoreno učilište Kutina djeluje kao kulturno-prosvjetna ustanova od 1952. godine i njeguje filmsku, glazbenu i scensku kulturu. U okviru glazbene i scenske kulture organiziraju se posjeti koncertima i kazališnim predstavama u Zagrebu kao i gostovanja kazališnih skupina u Domu kulture u Kutini.

Glazbenu kulturu među mladima uspješno razvija Glazbena škola "Boris Papandopulo". 

Narodni običaji

Moslavački kraj  obiluje običajima vezanim za gorice i kleti. Ta su mjesta praktično i simbolično središte radnog, društvenog i obrednog života ljudi ovoga kraja. Društveni život u kletima značajan je dio  tradicijske i suvremene «vikendaške» kulture.  Moslavci ih izražavaju tekstovima zdravica, natpisima na tradicijskom suđu, kao i obrednim ponašanjem u različitim životnim prilikama.

Brojni Moslavci uzgajaju vino, nude ga svakodnevno i u posebnim prigodama. Svaki posao se morao dobro zaliti. Tako se to radilo na završetku berbenog čina, a zadnjem trseku se nazdravljalo ovim riječima: »Naše drago trsje, lepo smo te pobrali, dobro si nam rodilo, da bi Bog dal k letu još i bole ne smemo te ostaviti žednoga, ni gladnoga. Zato te bumo napojili, nahranili i na kraju našom pjesmom razveselili».

Slijedi Martinje (11. studenog), pradavni pučki običaj prevođenja mošta u mlado vino. Novi razlog da se ljudi nađu i druže u kleti. Krstitelj mošta (ili biškup),  tada može zapjevati: Mošte, ja te krstim u vino u ime Bacha, oca vina, u ime Martina , njegova sina i duha od kojeg mošt kuha!

Slavi se i u društvu obilježava dan Svetog Vinka (22. siječnja). U goricama se okupe prijatelji, susjedi-mejaši, zakače na trs par dugih  kobasica  te ga  obilno zalijevaju,  prizivajući tim činom  rodnost i obilje i slijedeće godine.

Suvremeni razvoj vinogradarstva i vinarstva vezan je uz rad Udruge vinogradara i voćara «Lujo Miklaužić» koja svake godine krajem svibnja priređuje izložbu vina na kojoj se prikaže preko 200 uzoraka iz cijele Hrvatske, ali i susjedstva. Izložba poseban naglasak daje na izvorne sorte, po čemu je posebna u hrvatskim okvirima. Održava se u Vinskom dvoru u Kutini, koji od 2002. g. sve više postaje novim simbolom vinarstva, a time i dijelom naslijeđa udruženog rada moslavačkih vinogradara pored stare drvene kleti i vinskog podruma u Voloderu.

Današnji život Moslavine nezamisliv je bez njenih Vinskih cesta koje su 1995. godine nastale na inicijativu Turističke zajednice grada Kutine. Kroz njih se posebno promiču autohtone moslavačke sorte: škrlet, dišeća ranina i moslavac.
I ugošćivanja pogačom (kruhom), sirom, solju i rakijom, u raznim prigodama (gradskim i pučkim) zadržala su se  na kutinskom i širem moslavačkom i slavonskom kraju sve do današnjih dana. Gostinska pogača, pletenica- svetečna hlebovina, vijenac priređuje se  za blagdane  Uskrs i Božić, a neizostavni je obredni dar «kumine košare», koja se  nosi  novorođenčetu u babinje. 

Danas meljava, mlinova i vodenica više nema na rijeci Ilovi. Na rijeci Pakri su dva. Još uvijek radi mlin u samom centru Piljenica, gdje se i dalje koristi energija vode, a ne tako davno zatvoren je «Mlin Vaclavek» koji je od 2005. pod zaštitom Ministarstva kulture i potencijalni je muzej pučkog mlinarstva.

Tradicija fašnika održana je unatoč informativnim razgovorima koje su prolazili organizatori u Kutinskom selu (Radićeva ulica), a u Kutini se od sredine 90-ih organizira FUK, Fašnik u Kutini. Pokladni običaji u cijeloj Moslavini, danas su se sveli na pokladni utorak sa završnicom na Pepelnicu, a obuhvaćaju nekoliko osnovnih segmenata: prerušavanje i ophodnja maskiranih skupina koje istjeruju zlokobnu zimu zastrašujućim maskama i bukom. Mačkare su u prošlosti  imale za cilj odbijanje zlih sila, demona i uroka, koji mogu nauditi čovjeku. Uvijek je bilo važno udovoljiti nepoznatim silama i pridobiti njihovo djelovanje u korist čovjeka i njegova rada. Pjevali su i plesali za bolji rast usjeva.  Za svoj trud i dobre želje bili su nagrađivani darovima u hrani i novcu.

Narodna nošnja

Osnovni materijali za izradu odjeće i ostalog ruha u Moslavini bili su lan i konoplja, a koristila se vunena i pamučna nit. Njihov uzgoj sličan je na cijelom području Moslavine i sadržava elemente karakteristične za cijelo  panonsko područje Hrvatske.

Na tkalačkom stanu, zvanom razboj, krosna ili tara izrađivale su se mnoge vrste platna, od finijih niti za svečane prilike, a od debljih lanenih niti za radnu odjeću. Platno bez ukrasa zvalo se prostina, te platna s jednobojnim ili višebojnim ukrasima. Ukrasi na tekstilu izrađivani su tehnikama naopački starinski prijebor (prebirano, šurcano, z novin, pisanina...) vutlak ili vutlek, u zev ili u zijev, na daščicu ili na paličke.

Ženska nošnja južnog dijela Moslavine, svrstava se u tip tzv. posavske nošnje. Starijem tipu pripada suknja s poramenicama zvana rubača s pendelom uz koju se nosio oplećak širokih rukava i platnena pregača.  Tijekom prošlog stoljeća uvriježilo se ruho sastavljeno od košulje sa širokim, bogato ukrašenim rukavima – (j)opleće, suknja – rubača, ukrašena odostraga okomitim naborima te pregača zvana zaslon, zastor. Rubače su se mogle zadizati, potpregnuti, tako da se vide ukrašeni dijelovi podsuknje – rubačke, podsukljenjke, kurte.

Djevojke su kosu uplitale utroje u jednu ili dvije pletenice, povezuju ih na krajevima svilenim vrpcama-pantlikama. Pred udaju ili na vjenčanju djevojke su na glavu stavljale bogato iskićeno oglavlje, partu (vanjsko obilježje djevojke pred udaju), dok su udate žene obvezatno mijenjale frizuru oblikujući dugu kosu u pundžu – futu, i na nju stavljale kapicame – poculice, halbice ili mrame -peče.

 Žene su prema ukusu sredine i mode određenoga razdoblja, da bi postigle određenu širinu i izgled, ispod suknje oblačile više raznih podsuknji. Iz istog razloga nošen je i umetak – torba, kušak, šunderci, buragi, u obliku kratke, gusto nabrane suknjice koja se opasivala oko struka.

Sredinom XIX. stoljeća počela se nositi bluza uskih rukava, krojena po građanskim uzorima, zvana švabica. Ta je bluza bila prikladnija za nošenje i obavljanje svakodnevnih poslova. U hladnija vremena na gornji dio tijela oblače se  zobuni bez rukava te  kraći i druži kaputići: (a)cabajke, rekleci, mandolinke, benke, jaklini, bunde i vunene marame. 

Uz svečaniju i bogatije ukrašenu odjeću nosili su se dodatni detalji, kao različite brokatne vrpce složene u obliku ruže ili leptira – pantleki, podkraluži , niske različitih perli, u  crvenoj  i bijeloj boji.

Niti nošnja nije ostala imuna na "građanske" utjecaje, a vrlo važnu su ulogu na njen današnji izgled odigrale i seobe naroda, koje su sa sobom donijele i razne utjecaje.

Muška se nošnja do današnjih dana uglavnom sačuvala  kakva je bila potkraj XIX. stoljeća. Ta je nošnja u cijelom moslavačkom kraju jedinstvena. Izrađena je od domaćeg platna i sastoji se od hlača širokih nogavica – gaća, košulje dugačkih rukava za koju se upotrebljava i naziv rubina, rubača, te prsluka zvanog i lajbec. Glavu su pokrivali različitim vrstama šešira, a zimi šubarama od janjećeg krzna. Tradicijsku obuću (mušku i žensku), činili su platneni ovoji za noge (j)obojci na koje su se navlačili kožni (j)opanci remenaši. Drugu vrstu obuće, ali novijeg datuma, predstavljaju opanci (s)kipetnjaci, zvani još i ćotoši, žuti, saraši, putranci. Cipele i čarape počele su se nositi dvadesetih godina XX.  stoljeća.
Na  pučkoj priredbi Voloderska jesen ili Petrovo u Kutini, prigodom izbora «Najoriginalnije snehe», nositeljice folklornog kostima ponosno se vladaju u njima, znalački do detalja objašnjavaju nazive pojedinih dijelova, tehnike izrade tkanja i vezenja, značenje i simbole boja i ornamenata, posebnost oglavlja, prigode u kojima se oblače, te vrijednost  ukrasa i nakita.

Manifestacije narodnog stvaralaštva

U posljednje dvadeset pet godina moslavački , kao i pjesme i plesovi drugih krajeva, neprekidno se prikazuju na smotrama u Kutini, Voloderskim jesenima (od 1967.), Repušničkim (od 1984.) susretima, te drugim manjim lokalnim priredbama. Kolika je bila želja za očuvanjem tradicije, svjedoči i podatak da su već početkom 20. stoljeća održavane smotre Seljačke sloge.

U Kutini se osim smotri folklora za odrasle, priređuju i smotre dječjeg folklornog stvaralaštva, a u organizaciji KUD-a «Ivančice» već četvrtu godinu se organizira i Festival dječjeg folklora Hrvatske.  Gradski savez KUD-ova grada Kutine organizira i Smotru pjevačkih skupina Moslavine, na kojoj sudjeluju pjevačke skupine iz Moslavine i cijele županije i ostalih dijelova kontinentalnog dijela Hrvatske. Smotre, susreti i druga predstavljanja materijalne i duhovne baštine imaju svrhu njegovanja tradicijske umjetnosti, nacionalne samobitnosti, bogatstva i raznolikosti pučke kulture.

Slike

huluhub.com
srtipe.com izmir escort
www.periporn.com canli sohbet hatti
contos eroticos gays incesto sunny leoan sex videos video porno anale italiani isola adamo ed eva uncensored film porno trackid=sp 006
ankara escort ankara escort bayan